Kao što se vidi iz naslova tema ovoga članka bit će susjedni gradić u BiH, Orašje, svima nam poznato po dobrim ćevapima i trgovinama. Koliko znamo o postanku Orašja? Nekome je tema poznata pa ga neće zanimati a za one koji o tome ne znaju puno donosimo priču o posatanku Orašja.
Na mjestu današnjeg Orašja postojalo je neko manje naselje-selište istoga imena, vjerovatno je u blizini bila i kakva turska karaula1 za obranu granice jer su i Turci uspostavili sustav sličan Vojno – krajiškom graničarskom sustavu sa druge strane Save.
O postojanju naselja govori članak iz onodobnih novina;
„….a knez Ivo razganjajući svjetinu da mu se ne smetu debeli čilaši dotjerao kraju staroga Orašja, današnjega Azizije, sumorne naselbini Turaka biogradski.“2
Priča o današnjem Orašju-Donjoj Aziziji počinje u kneževini Srbiji 1862. godine.
Politička pozadina:
Slavni dani Otomanske imperije davno su prošli, oronulo carstvo je pred rasulom, u evropskim političkih kuloarima naizvaju ga „bolesnik s Bospora„. Među evropskim silama postavlja se pitanje podjele turskih teritorija, pogotovo onih Europskih.
Nakon stoljetne potčinjenosti, slabost carstva pruža priliku balkanskim narodima za konačno oslobođenje. Kneževina Srbija, još uvjek pod turskim suverenitetom, spremno je dočekala taj trenutak. Zlokobna, megalomanska Garašaninova politička platforma srpske ekspanzije poznatija kao „Načertanije“ (1844. g.) već je osmišljena i napisana. Kod velikih sila, osobito Rusije i Francuske, diplomatski se lobira u korist srpskih imperijalnih apetita na Balkanu što donosi ploda. Na međunarodnoj konferencija održanoj 1862. godine u Kanlidži, istambulskom predgrađu, francuska i ruska vlada napravile su poseban Sporazum o zajedničkom istupanju u korist Srbije.
Rezultat zajedničkog istupanja je slijedeći; muslimani iz Srbije imaju se iseliti što je moguce brže – drugim riječima Srbija se ima etnički očistiti od muslimana. Oštetu za njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu Srbija je trebala ispaltiti Turskoj. „Muhadžiri“3 su od srpske vlade tražili naknadu za svoju imovinu ali je nikada nisu dobili.
Muslimani su u Srbiji mogu i ostati ali samo pod slijedećim uvjetima:
“- da se vrate veri pradedovskoj, a ako to neće onda mogu
– da budu Srbi islamske vere, a ako i to nece,
– onda moraju da da se pišu i vode kao Cigani, a ako i to neće
-onda moraju da se isele iz Srbije.“
Pod ovakvim uvjetima velika većina odlučila se iseliti. Srbi, osobito oni „sa dna kace“, idoktrinirani patološkom mržnjom4 prema gospodarima i svemu što je Tursko sa oduševljenjem dočekuju izgon. To je početak priče o Donjoj Aziziji / Orašju.
Pravci iseljavanja
Muhadžiri iz Srbije iseljavaju se diljem Turskog carstva, u samom početku prema jugu, u okolicu Niša, a kasnije u Albaniju, Makedoniju, Rumunjsku, Bosnu i u Tursku, osobito pokrajinu Anadoliju. Turska vlast planski upravlja iseljavanjem a iz političkih razloga sa osobitom pažnjom naseljava u Bosnu tada najistureniju tursku provincija prema Europi. U sjevernoj Bosni naseljavaju se u Gornju i Donju Aziziju – Bosanski Šamac i Orašje, pa sve uz Savu, do Orahove kod Bosanske Gradiške. Tada su nastala naselja: Kozluk kod Zvornika, Janja kod Bijeljine, Brezovo Polje kod Brčkog, Kostajnica i Orahova kod Bosanske Gradiške.
Okolica današnjeg Orašja oduvjek je većinski nastanjena Hrvatima-katolicima. Bošnjaka-muslimana je bilo vrlo malo, novim naseljavanjem u pograničnom području trebalo je ojačati njihovu brojnost kako bi se osnažila pozicija za nadolazeća teritorijalna prekrajanja. No te mjere nisu pomogle u očuvanju Turske vlasti u Bosni. Austro-Ugarska vojska je 1878. godine okupirala Bosnu, no okupacija nije išla glatko, jedan od centara otpora okupaciji u bosanskoj Posavini, uz Brčko, je i Ugljara (Orašje).5
Naseljavanje Orašja – Donje Azizije
Orašje / Donja Azizija kao varoš, planski je urbanizirana je i naseljena 1862. godine. Naselje su projektirali francuski inžinjeri u obliku šahovske ploče. Oraška džamija imena Azizija sagrađena je već 1863. godine.
Najviše izbjeglica koje su se nastanili u Orašju podrijetlom je iz Užica6 i Sokola7 – ukupno doseljene 132 obitelji, Šapca – nepoznat broj i Beograda- doseljene 134 obitelji. Doseljenici iz Beograda i Užica su se bavili trgovinom i zanatima, iz Sokola zemljoradnjom i stočarstvom, a iz Šapca zanatstvom, ribarstvom i skeledžijskim poslovima.
Ruski diplomati iz Sarajeva su izvještavali pretpostavljene kako će se izbjeglice teško privići na obradu zemlje jer oni nisu bili zemljoradnici, vec mahom gradsko stanovništvo. I dan danas velika većina doseljeni u Orašje ne bave se obradom zemlje.
Sultan je naseljenike na vrijeme od 14 godina, oslobodio od obveza prema državi i od slanja u vojsku.Ta mjera je tek malo ublažila tegoban početak novoga života, protjerani sa svojih vjekovnih ognjišta s mukom su počimali iz početka, svatko u poslu kojem je bio vičan. Orašje/Azizija je tada, kako i zapis kaže bila „ sumorna naselbina“.
Donosimo novinski članak nastao 17 godina nakon naseljavanja Azizije;
„Razgledajem se. S desne strane je džamija s munaretom. Običajan je i vidjeti i čuti, da su džamije okrugle, rekao bih, da je ovo prije bila kršćanska crkva, tako je sagrađena. Kud okom kreneš, sve sami dućani, uprav onako maleni, gusti, kako smo je opisane toliko put čitali.Turci kojih ima ovdje pravih Osmanlija, jer su amo doselili iz Biograda, kad je kneževina postala samostalna, sjede u znatnoj množini pred i po dućanih. Mnogi su posleni al prljavi, da ti se zgnusi. Vidio sam i 4-5 bula, odjevenih u crne haljine a glava ciela omotana u bielu maramu, da samo oči proviruju-inače ženskog čeljadeta turskoga zakona nevidjeh.“ 8
Autoru članka ovo je očito bio prvi dolazak u Orašje, i čini se prvi susret sa kulturom i tradicijom turske Bosne a čudi i autorovo nepoznavanje islamske arhitekture.
(Županjac.net)