BAKIR BEŠIREVIĆ: I MISIMOVIĆ IMA ODGOVORNOST ZA NEUSPJEH REPREZENTACIJE

Bivši bh. nogometni reprezentativac Bakir Beširević trenutno uživa u penziji. Daleko je od nogometnih terena. Svoju uspješnu karijeru počeo je graditi u Hajduku iz Orašja, a onda je preselio u grad na Neretvi gdje je sa dosta uspjeha nastupao za Velež. Potom je deset godina igrao u dresu Osijeka, a po izboru navijača izabran u idealnih 11 svih vremena. Karijeru je završio u HNK Orašje. Za državni tim Beširević je igrao do krajnjih granica svojih mogućnosti. Stoga je i danas omiljen kod navijača. Pamte se njegovi proboji po lijevoj strani, a u odbrani je bio gotovo neprelazan. Za protivnički gol bio je izuzetno opasan iz prekida.

Za Life.ba Beširević je govorio o svojim počecima, nastupima za Rođene, izdvojio je gostovanja na stadionima u bivšoj Jugoslaviji, a s posebnim emocijama govorio je o Osijeku. Na kraju je podvukao kako je bila velika čast nositi dres reprezentacije BiH.

Piše: Edin Isanović

Možete li za početak reći šta trenutno radite, s obzirom na to da Vas dugo nema u javnosti?

Ništa vezano za nogomet. Bio sam u Orašju pomoćni trener, a onda sam preuzeo Hajduk iz istog grada. Vodio sam ih tri godine kao prvi trener. Zasitio sam se i vido nepravdu i nepoštenje. Niža liga, a dešavaju se čudne stvari. I onda sam se odlučio da kažem ‘zbogom’ nogometu. Došao sam do B licence u Centru za edukaciju pri Nogometnom savezu BiH, ali kada sam sve ovo vidio – odustao sam. Neću promijeniti mišljenje. Imam 55 godina i ne želim se više zamarati. Odem na utakmicu da pogledam Hajduk i Orašje i to je to. Putem malih ekrana pratim sva dešavanja širom Evrope i svijeta.

Kako provodite slobodno vrijeme?

Pa volim sa društvom otići na vikendicu. Malo roštiljamo i tako se zabavimo. Nisam ljubitelj lova i ribolova.

Vratimo se Vašoj karijeri. Kako je počela vaša nogometna priča?

Sa 12 godina sam počeo u pionirima Hajduka. Tada su bili samo pioniri i juniori, nije bilo kadeta. Sada je to sve drugačije. To je bilo negdje 1977. godine. Pamtim da je bio neki republički turnir u Zenici i da smo mi učestvovali jer smo bili najbolji u regiji. Stoga smo učestvovali na završnom takmičenju. U grupi smo bili sa Veležom. Izgubili smo, ali sam odigrao dobro. Tadašnji trener Rođenih Salem Halilhodžić me zabilježio u svoj notes – kao talentiranog igrača. Kada je došao za prvog šefa struke u Veležu, stupili smo u kontakt. Želio sam da probam da li mogu igrati u prvoj ligi. Dogovorili smo saradnju i preselio sam u Mostar.

Koliko ste ostali pod Bijelim Brijegom?

Došao sam 1989. i ostao sve do 1992. godine. Imali smo sjajan tim, a igrao sam sa Petranovićem, Pudarom, Jedvajom, Popovićem, Gudeljom, Tufekom, Kodrom, Rahimićem, Musom, Jokišićem, Dalićem… Zaista jedna dobra ekipa. U trenutku kada sam došao nastupila je smjena generacije. U jednoj sezoni smo se borili za opstanak. Kasnije je bilo mnogo bolje. Većina igrača iz te generacije je kasnije napravilo dobre karijere, a Kodro je dobacio do Barcelone.

Po čemu pamtite jugoslovensku ligu?

U to vrijeme igrao se sjajan nogomet. Na skoro svim stadionima je bio od 15, 20 ili 30 hiljada gledatelja. Sjećam se u Ljubljani bude 9 hiljada na tribinama i to je kao najmanje. Mi smo tu jednu sezonu igrali lošije, bili u krizi i bilo je odmah manje navijača na tribinama. Recimo, igrali smo sa Crvenom zvezdom na tadašnjoj Marakani prije gostovanja Bayerna i bilo je 40 hiljada ljudi. U to vrijeme postali su šampioni Evrope i bilo je zadovoljstvo igrati u Beogradu. Bez obzira što smo gubili. Recimo, u tom okršaju sa Zvezdom Siniša Mihajlović je vježbao slobodne udarce. Čak je govorio sudiji gdje će i kada svirati faul. Pomjerao je loptu kako je njemu odgovaralo da bi imao bolju poziciju.

Na kojem stadionu Vam je bilo najteže igrati?

U Podgorici je bilo nezgodno gostovati. Želiš pobijediti, a znaš da je to teško. Pamtim da su igrači Budućnosti bili grubi, a sa tribina je bilo i psovanja.

Iz Veleža ste preselili u Osijek. Kako je došlo do transfera u Gradski vrt?

Kada je počeo rat ja sam posljednji od nogometaša Veleža napustio Mostar. To je bilo početkom maja 1992. godine. Svi su već bili u Hrvatskoj, Srbiji, Njemačkoj… Kako se ko snašao. Kada sam izašao iz grada na Neretvi putovao sam za Rovinj jer mi je tamo bila porodica. U Splitu je taj dan igrao Osijek. Pošto se nije moglo normalno putovati, s njima sam poslije utakmice išao do Senja. Oni su nastavili prema Karlovcu, dok sam ja putovao prema Rijeci i Rovinju. Tada sam stupio s njima u kontakt, ali nismo ništa dogovorili. Kasnije sam imao sastanak koji je okončan na obostrano zadovoljstvo. Bilo je kasnije ponuda za Tursku, Portugal, ali nisam želio da idem. Bio sam blizu kuće, a i primanja su bila sasvim OK. Svaki slobodan dan sam iskoristio da odem do Orašja.

Ostali ste deset godina u pomenutom klubu, a da ste ostavili dubok trag pokazuje i podatak da ste od strane navijača izabrani u idealnih 11 igrača Osijeka svih vremena. Koliko Vam to znači?

Puno. Pogotovo jer sam stranac, mada se nikada tako nisam osjećao. U tih deset godina odigrao sam najviše utakmica otkako postoji Osijek – 327. Znam da u sastav nije izabran Davor Šuker, jer navijači nisu s njim u dobrim odnosima. On je nekada izjavio kako je njegov grad Zagreb, da je počeo karijeru u Dinamu i navijači to ne praštaju. Premda je proglašen za počasnog građana Osijeka. Ja sam uvijek bio s rajom, što se kaže. To je bilo presudno, jer me više kroz to vole nego kao nogometaša. Realno, nikada nisam bio najbolji igrač kluba, ali sam bio drugi ili treći. 

Koju sezonu posebno pamtite?

Sezona 1999./00. je bila odlična. Osvojili smo Kup Hrvatske, a u tadašnjem Kupu UEFA stigli smo do 3. kola i nesretno smo ispali. Polusezonu smo završili na prvom mjestu sa 7 bodova više i utakmicom manje od Dinama. No, na poluszeoni je trener Stanko Mršić počeo sebe uzdizati, a omalovažavati pojedine igrače. Tako da je na pauzi došlo do svađe njega i Ivice Berjana koji je bio stub odbrane i odmah je otišao. Prodali smo Nenada Bjelicu, a onda se povrijedio Ivo Ergović – drugi stub odbrane. Mi ostali smo klonuli duhom i Dinamo nas je u četiri ili pet kola stigao i prestigao. Na kraju smo bili treći.

Kako Vam se čini aktuelni Osijek koji je lider HNL-a?

Nenad Bjelica radio dobar posao. Ako se već mogao dokazati, to je učinio u Dinamu. Mlad je i perspektivan trener, a kako će se dalje odvijati karijera – ne znam. Dakako, ima šlifa. Pokazao je karakter odmah prilikom dolaska kada je rekao – ‘Ne treba mi sportski direktor ja to sve vodim’. Također, rekao je koje igrače želi. Osijek jeste trenutno prvi, ali ima i dvije utakmice više od Dinama. Volio bih da na kraju dotaknu vrh, ali će to biti teško u ovoj sezoni. Možda naredne godine.

U timu iz Gradskog vrta dosta bh. igrača ostavilo je traga. Ko je još igrao s Vama iz naše zemlje?

Sa mnom je nastupao Almir Turković, a u nekoliko sezona ostavio je izuzetan trag. I kao čovjek i kao nogometaš. Recimo, 90-tih godina četiri bh. igrača su bila u svlačionici Osijeka. Pored mene to su bili Karabeg, Šabić i Osmanagić. Također, Jasmin Džeko je igrač kojeg pamte navijači Osijeka. Igrao je 80-tih godina. Zaboravili su ga, a bio je sjajan nogometaš.

Igrali ste nekoliko godina za reprezentaciju BiH, a bivši selektor Faruk Hadžibegić Vas je hvalio kako ste se i u teškim trenucima odazivali pozivu u nacionalni tim. Po čemu pamtite taj period?

Pa ja sam uvijek bio uz svoju reprezentaciju. Pošto je nisam imao, a nemam ni danas, vozačku dozvolu – uvijek me supruga vozila na okupljanje. Tako sam jednom sa malom kćerkom i suprugom stigao u Mađarsku. Toga se sjeća Faruk Hadžibegić. Imali smo okupljanje recimo od 19:00 sati, a ja bih ujutro u 10:00 sati stigao. Uvijek ranije, jer sam se radovao. Nikada nisam postavljao ultimatum da – moram igrati. Na treningu sam se trudio i išao sam logikom da ako nisu zadovoljni, neka neko drugi nastupa. Ponekad sam bio rezerva, ali nisam nikada pitao zašto sam na klupi. Pojedini jesu. U to vrijeme imali smo dobre igrače, ali se tek stvarala reprezentacija. Nedostajalo je to sazrijevanje i uvijek je falilo ‘ono nešto’. Nekada nismo imali ni majice za treniranje, ali smo igrali srcem. Pamtim okršaj sa Italijom na Koševu. Oni izvode korner i čitav stadion skandira – ‘Nedaj se Bosno’. I sada se naježim kada pomislim na to. Razmišljam u sebi – ‘Nećeš postići gol da se igra još sto minuta’.

Nedostaje li danas te borbenosti od strane igrača koji su u nacionalnom timu?

Neću reći da se aktuelni reprezentativci ne bore. Svi žele najbolje, ali posljednji ciklus u ovoj godini bio je nakaradan. Igrači su se zvali s brda, s dola. Ne krivim selektora Bajevića. I Zvjezdan Misimović ima tu odgovornost za neuspjeh. On sad to prebacuje na šefa državnog tima, pomoćnike i Savez. Ono što sam vidio u posljednjih četiri ili pet utakmica jeste da nema vizije. Ne znamo šta hoćemo. U nekim utakmicama je nedostajalo strategije.

Pitanje za kraj – pratite li Premijer ligu BiH?

Pratim, naravno. Navijam za Velež, uz Osijek je to moj klub. Sarajevo se trenutno izdiglo iznad ostalih klubova. Vjerujem da će istim stopama krenuti i ostali timovi. Sve to će donijeti do napretka bh. nogometa. U narednom periodu treba ulagati u infrastrukturu. To je važno. Također, suđenje je puno bolje nego u vrijeme kada sam ja igrao.

(life.ba)